Komunikacija s liječnicima je važna dimenzija koja utječe na percepciju ishoda liječenja. Neki autori definiraju ishode kao kratkoročne (zadovoljstvo pacijenta), srednjoročne (suradljivost i pridržavanje uputa, smanjenje anksioznosti) i dugoročne (kvaliteta života, zdravstveno stanje i oporavak). Sustavne analize kategoriziraju komunikaciju na dva spektra. Prvi je orijentiran na liječenje (uključuje kognitivne elemente kao npr. informiranje), a drugi je orijentiran na skrb (uključuje socijalne i emocionalne komponente npr. pokazivanje empatije). Na kvalitetu komunikacije utječe puno faktora. Jedan od njih je sam pristup liječnika i njegove komunikacijske vještine. Drugi faktor je sam pacijent sa svojim kapacitetima za suradnju i prihvaćanje informacija.

Sama dijagnoza je vijest koja drastično i negativno mijenja pacijentov pogled na budućnost. Kod saopćavanja dijagnoze često ne upamtimo sve činjenice – ali način na koji su izrečene upamtit ćemo  sigurno. Saopćavanje loše vijesti uključuje prilagođavanje informacije potrebama pacijenta, nastojanje da se razumije pacijentovu perspektivu, te partnersku suradnju. Psihološke posljedice saopćavanja loše vijesti na nagao i neosjetljiv način mogu biti traumatične i dugotrajne.

Kako je komunikacija dvosmjeran proces važno je da se i pacijenti pripreme za razgovor s liječnikom i eventualno povedu pratnju. To se osobito odnosi na neke ključne razgovore u kojima se saopćavaju teške vijesti kao dijagnoza, progresija bolesti, prekid liječenja i slično. Pri tome i liječnici i pacijenti su akteri komunikacijskog procesa i trebaju se truditi ostvariti partnerski odnos. Određene prepreke, ako nisu prepoznate ili ispravljene, mogu spriječiti ili uništiti učinkovitu komunikaciju, a time i suradnju i partnerstvo u istom cilju – dobrom ishodu liječenja.

Komunikacija nije dobra:

Ako liječnik: uskraćuje informacije ili daje informacije na hladan, netaktičan način ili povišenim tonom ili obraćajući se s visoka, koristi medicinske izraze nepoznate pacijentu, razgovora s pacijentom dok stoji na vratima, što znači da je on ili ona stvarno previše zauzet da pacijentu pruži vrijeme koje mu treba, raspravlja o ozbiljnim ili osobnim stvarima s pacijentom ili obitelji u prometnim bolničkim hodnicima, prometnim čekaonicama, gdje drugi mogu čuti razgovor itd., vrši pritisak na pacijenta da donese ozbiljnu medicinsku odluku bez odgovarajućeg znanja ili vremena za razmišljanje o tome, drugo mišljenje interpretira kao nedostatak povjerenja pacijenta, podcjenjuje pacijente koji postavljaju pitanja koja su im važna i otvoreno pokazuju svoje nepoznavanje bolesti i liječenja pacijenta („gleda ih s visoka“), ne odgovara na pitanje jer je to „prekomplicirano za razumjeti“ ili pita pacijenta „jeste li Vi liječnik“, banalizira emocionalne teškoće, ne daje savjete ili preporuke kome se dalje javiti radi neke teškoće, javlja se na telefon i dugo razgovara pred pacijentom.

Komunikacija nije dobra ako pacijent zadržava (taji od liječnika) različite informacije koje mogu utjecati na liječenje bolesti ili zbrinjavanje nuspojava  kao npr. o trenutnim medicinskim problemima ili o tome da ne uzima lijek pravilno ili da uzima komplementarne terapije ili o većim osobnim problemima koji mogu utjecati na liječenje i sl., povisuje glas, zaboravi da liječnici zaslužuju poštovanje – a ne obožavanje, pretvara se da razumije rečeno jer mu je neugodno reći da ne razumije umjesto da traži pojašnjenje u terminima koje može razumjeti, traži odgovore od liječnika na brzinu, na hodniku na teška pitanja koja zahtijevaju pregled dokumentacije, uzima vrijeme drugim bolesnicima iako se možete naručiti za poseban razgovor s liječnikom i u miru popričati, dopušta liječniku da raspravlja o osjetljivim stvarima na neprikladnim mjestima gdje nema privatnosti (umjesto toga, budite pristojni, ali prekinite razgovor i predložite prelazak na privatniji prostor), ne traži više vremena za donošenje odluke koja bi mogla utjecati na njega do kraja života (pitajte koliko vremena možete razumno izdvojiti za donošenje odluka bez smanjenja šanse da će vaše liječenje biti najučinkovitije), srami se postaviti pitanje o svom tijelu ili tretmanu koji je važan za njega radi čega odlazi s razgovora frustriran i nezadovoljan, boji se postaviti “glupo” pitanje (niti jedno pitanje o kome razmišljate i koje Vas muči nije glupo), ne sastavi popis pitanja i informacija za liječnika prije posjete (nemojte se osloniti na to da ćete se sjetiti svega, ponesite bilješku da ne zaboravite reći ili pitati nešto Vama važno, a ako se bojite da nećete zapamtiti sve iz razgovora sastavite bilješku), pretjeruje u prikazivanju svojega stanja u bilo kojem smislu pa liječnik nema realnu sliku, ne vodi bilješke dok razgovara s liječnikom, a nije u stanju sve zapamtiti (možete pitati liječenika hoće li Vam sve važne stvari napisati u nalaz i mišljenje)

Izvor: https://psihoonkologija.hr/psihoedukacija/