Naša najstarija članica, gospođa Zorica Forko, nedavno je proslavila svoj 96. rođendan Naša najstarija članica, gospođa Zorica Forko, nedavno je proslavila svoj 96. rođendan. U „Glasu Nade 2021“ objavila je tekst u kojem se prisjeća samih početaka rada „Udruge žene operiranih dojki Nada-Rijeka“. Želimo gospođi Forko da još dugo bude ovako vitalna i puna pozitivne energije. BILJEŠKA POVODOM 25. OBLJETNICE DJELOVANJA UDRUGE “NADA” SJEĆANJA NA POČETKE Autorica: Zora FORKO, Rijeka, veljača 2021. Ove godine riječka Udruga žena operiranih dojki „NADA” slavi dvadeset peti rođendan. Već četvrt stoljeća okuplja oboljele žene i pruža im podršku. Mnoge su prošle kroz Udrugu i, kako to već biva u životu, neke su izgubile bitku s bolešću, ali većini su spoznaja o zajedničkoj nevolji i druženje dali snagu da se bore za sebe i zajednicu. Kao što smo mi različite, takav je bio i naš odnos prema bolesti. Ima žena koje se zatvaraju u sebe i ne žele da drugi znaju za njihovu bolest, ali ima i onih koje su spremne o tome pričati u potrazi za pomoći i podrškom onih koje su u sličnoj situaciji. Na svom putu k zadovoljavajućem rješenju svatko postupa prema vlastitom nahođenju. Po godinama sam sasvim sigurno najstarija članica Udruge, a što se „staža” tiče, ima nas nekoliko koje smo u Klubu od samog osnutka. Prisjećam se prvih susreta sa ženama koje je zadesila sudbina slična mojoj te kako je došlo do osnivanja Kluba, a kasnije Udruge „NADA”. Kad su mi krajem studenog 1996. prvi puta operirali dojku, nisam ni slutila kakva me nevolja snašla jer se tada o toj bolesti nije mnogo govorilo. U siječnju iduće godine krenula sam na terapiju zračenjem koja nije bila nimalo ugodna. Dok sam dugo čekala svoj red na hodniku, čula sam kako žene govore o klubu gdje se sastaju, razgovaraju o svojim tegobama, prehrani, zaštiti bolesne ruke… Raspitala sam se i doznala da se sastaju na Korzu iznad „Ghetaldusa” pa sam im se pridružila. Prostorija je bila na trećem katu, a ustupio nam ju je za sastanke gospodin Vjekoslav Morankić, suprug naše prve predsjednice Nadije i predsjednik „Esperanto društva Rijeka“ koji je i kasnije puno surađivao s nama. U maloj prostoriji izbrojila sam petnaestak žena. Osjećaj nelagode lebdio je u zraku. Među njima je bila i naša Nedjeljka koju sam prvu zapamtila jer je tada bila posebno tužna radi nedavne smrti svoje mame. Nakon kratkog vremena preselili smo se na Jadranski trg, u prostorije „Lige za rak” koja nam je ustupila na korištenje dvije prostorije pa smo se tako nastavile sastajati jedan do dva puta tjedno. Naša prva predsjednica, gđa Nadia Blašković-Morankić, dijelila je s nama svoju sudbinu. Početak je bio težak i u organizacijskom smislu, ali ona je bila ne samo lijepa i nježna, već i veoma okretna i sposobna pa je na sve strane tražila pomoć kako bi Klub počeo s radom, a nas ostale hrabrila da se družimo. Obzirom da su prostorije bile gotovo prazne, Nadia je pokucala na mnoga vrata i uspjela dobiti veliki stol, dvadesetak stolica i par ormarića. Jednom mjesečno, katkad i češće, imali smo predavanja. Mnogi su se liječnici rado odazivali da bi nas poučili o bolesti i kako se s njom nositi. Dolazili su dr. Pavlović, dr. Krenajz, dr. Zamlić, dr. Beg-Zec i mnogi drugi, a često su ostajali da nas saslušaju i druže se s nama. Sastajale smo se ponedjeljkom, a krug žena stalno se širio. Postajale smo sve bliskije jer nismo razgovarale samo o bolesti. Kako smo se bolje upoznavale, bile smo i veselije pa nisu manjkale šale, a gđa Marija Ledić dolazila bi svaki put s novim vicevima na raznim narječjima i do suza nas nasmijala. Iz tog razdoblja sjećam se žena koje su redovito dolazile u Klub: Marija Blažina, Olga, Zvjezdana, Nedjeljka, Elda, Inge, Ivanka… Prvi izlet organizirala je gđa Elda Zamlić. Išle smo automobilima na Lisinu, šetale po lijepoj prirodi, svratile na piće i kavu i dobro raspoložene vratile se tek navečer. Bračni par Zamlić često je navraćao u Klub, bili su nam privrženi i znali su prirediti pravo veselje. Jedne godine pred Božić angažirali su harmonikaša koji nas je zabavljao do kasno uvečer. Na dan Sv. Antona (13. 6. 1998.) dvadesetak nas krenulo je na naš drugi izlet, vlakom u Fužine. Prošetale smo kroz mjesto i uz jezero Bajer, svratile u crkvu, a zatim na ručak u restoran blizu željezničke stanice. Na povratku u Rijeku bile smo razdragane, galamile smo i pjevale pa su nas ostali putnici pitali kakvo smo mi to veselo društvo. Kad smo im rekle iz kojeg smo Kluba, nisu se mogli načuditi. U Rijeci tada još nije bilo limfne drenaže pa je Nadia stupila u vezu s udrugom „Europa Donna” iz Trsta zahvaljujući kojoj je bilo omogućeno našim dvjema medicinskim sestrama, Heleni i Miri, da idu na edukaciju za ručnu limfnu drenažu. Bile su sedam dana u hotelu o trošku tršćanske udruge, a poslije su oko dvije godine pomagale ženama u Klubu. Kasnije smo dobile uređaj za limfnu drenažu i stručnu pomoć za rukovanje. Prva godišnja skupština našeg Kluba održana je 1997. u hotelu Bonavia, zajedno s Ligom za rak čiji je predsjednik bio prof. dr. Predrag Pavlović. Bilo je lijepo i svečano, a prisutni su bili i mnogi liječnici koji su podržavali rad Lige i Kluba. Obzirom da je za poslovanje Kluba bio potreban novac, te iste 1997. počelo se govoriti o Danu narcisa i mogućnosti da se prodajom namakne nešto sredstava. Ispred zgrade na Jadranskom trgu postavile smo stolić, kantu s vodom i u njoj stotinjak svježih narcisa. Nedjeljka i ja nudile smo prolaznicima „jedan narcis za jednu kunu” i usput objašnjavale u koju svrhu ide taj novac. Bilo je osoba koje su kupile, dok bi neki s osmjehom samo produžili dalje. Do kraja dana u dotad praznoj blagajni skupilo se stotinjak kuna. Tako smo počeli, a danas se Dan narcisa obilježava u cijeloj Hrvatskoj. Naša prva predsjednica, nažalost, napustila nas je 2000. godine. Kad smo je gđa Olga Brnčić i ja posjetile pred sam kraj, rekla nam je: Čuvajte mi „NADU”,
Continue Reading
